KRIZA UDARI ČESTO TAMO GDJE NE TREBA

Svjedoci smo izmijenjenih moralnih vrijednosti u svijetu i kod nas. Živimo u doba ekonomske krize i neimaštine. Mladi odrastaju na ulici a i gdje bi drugo kada im roditelji nisu u mogućnosti obezbijediti osnovne uslove za preživljavanje. Privreda je zamrla dok od industrije već odavno nema ništa niti će izgleda biti.

U sretno doba, sjetiće se jugonostalgičari, nije se moralo ići na fakultet. Zaposliš se u firmi i živiš od plate za koju radiš. Plata solidna, redovna. Radiš ti, radi žena. Grade se kuće, održavaju imanja. Ide se na more, u planinu. Štedi se i za stare dane.

Onaj koji odluči da ide na fakultet ima stipendiju od očeve firme, od firme u čijoj užoj oblasti djelovanja se školuje, od opštine, od države. Završi fakultet, zaposli se, formira porodicu, skući se.

U teško doba, složićete se svi, mora se ići na fakultet. Nemaš firme u koju bi da se zaposliš. Logično, nemaš plate da od nje živiš. Roditelji ti šalju malo crkavice koju inače odvajaju od svojih usta. Završiš fakultet, nemaš posla. Klošaraš po ulici. Sve je isto samo što si akademski obrazovan klošar. Nemaš mogućnosti ni da se zaposliš sa srednjom stručnom spremom. Hoćeš u pošumljavanje, ne možeš ni tu a kamoli da tražiš posao u struci u kojoj si se akademski obrazovao.

Odjednom shvatiš da negdje na nekom radnom mjestu za koje si se ti školovao sjedi malo starija osoba koja još uvijek ne posjeduje osnove rada na računaru i koja sjedi tu samo da mu/joj prođe vrijeme. Shvatiš da je ta osoba posle rata završila privatni fakultet a prije rata srednju trgovačku, tekstilnu ili drugu tada primamljivu školu. Razočaraš se, opijaš se od one crkavice kojom te baka nagradi jer je i njoj žao da te gleda da ti prolazi mladost u klošaranju. Usput ti dobaci kako bi trebao da se oženiš, da stvoriš porodicu i podariš joj praunučad dok je još živa. A tebi ni do čega. Gledaš raju niko ne radi. Eventualno jedan od 5 drugova ali i on se izdvojio iz raje. Šta ćeš ne možeš ga ni kriviti, on ima za cigara, kafe, piva. Ti za to imaš kad je realno kolo u engleskoj, italijanskoj, njemačkoj i ostalim evropskim ligama u fudbalu. Kriza...

Hajde, dođe predizborna godina, odradiš pripravnički, živiš k'o car jer za bolje nikad nisi znao. Čekaš stalno zaposlenje ali od toga nema ništa. Kriza, nema zapošljavanja za stalno. Država mora da štedi. Gledaš na TV-u, Sarajevo, Banjaluka i Brčko protestuju. Sarajevo traži matični broj za djecu, Banjaluka studentski dom a Brčko opet matični broj. Kivan si na sve i na svašta. Rado bi digao glas ali uvijek kada kreneš da izustiš nešto zakašlješ se. Godine prolaze, sve isto. Hoćeš u inostrantsvo da radiš bilo šta, ne možeš ostaviti majku samu kući. Izbori dolaze, misliš biće dnevnica na lijepljenju plakata kad ne, nisi bio tu od 2000 i neke. Ti nisi iskreni član partije, ti samo želiš svoju korist.

Osvrneš se oko sebe, djeca predsjednika Upravnih odbora i direktora nakon studija provedenih u inostranstvu, dobijaju zaposlenje a gdje drugo nego u državnoj službi. A tebi kriiivo hoćeš da pukneš. Pogledaš još bolje, vidiš tvoj nekadašnji jaran iz razreda u roku završio privatni fakultet, ima već tri godine radnog staža, oženio se, dobio dijete, nek' mu je živo i zdravo. Pokunjiš se, prihvatiš sve i nastavljaš isto. Tvoj otac je dao život za Republiku Srpsku a tebe neko diskriminiše i ne da ti da radiš na mjestu na koje si zakonski primljen. Samo zato što je on direktor i njegovoj užoj familiji treba obezbijediti sve na svijetu a ti crkni od gladi.

Kriza udari često, tamo gdje ne treba...

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas153
Juče698
Ove sedmice851
Ovog mjeseca12407
Ukupno1266818
utorak, 21 novembar 2017 07:00

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 19 gostiju i nema prijavljenih članova