LEKCIJE IZ LOKAL–PATRIOTIZMA (XI DIO)

Lako ti je, brale, u Foči biti Fočak. Aj otiđi neđe na stranu, pa se gladnog stomaka i gole gu*ice ponašaj ko naš čo'jek...  Pogađaš, pričamo o preživljavanju tvojih sugrađana, na privremenom radu u Banja LuKi, Palama, Beogradu i ostalim univerzitetskim metropolama. O njihovoj borbi za opstanak u studentskom domu među raznim Trebinjcima, Sarajlijama, Lozničanima, Pljevljacima, Makedoncima, Kinezima i ostalim nižim vrstama.  

 

 

Posle rata i povratka dezertera, Fočaci su na studijama konačno bili samo radi studiranja i ganjanja dobrih koka. Studentkinje su, opet, studirale i šmekale dobre frajere. Njihove dogodovštine u tuđini se mogu prepričavati danima.

 

Krenimo redom, nesrećnici koji su imali sreću da studiraju na Palama definitivno nisu bili miljenici sreće. Pogotovo one prve generacije, koje su se mučile na Stambolčiću i Kalovitim. Relativno kratka udaljenost i širok spektar prevoznih sredstava koji su im stajali na raspolaganju su Pale činile najprimamljivijim mjestom za studiranje. Zaleđene slavine na paljanskih minus beskonačno, petnaestokrevetne sobe slične onima iz kalinovačke kasarne, uneređeni toaleti u kojima je zube prao cijeli sprat i redovne restrikcije struje su uslovi koje može da ti pruži i jedan turski zatvor sa dvije zvjezdice. S razlikom, što turski robijaši imaju kvalitetniju ishranu u menzi i nisu obavezni da završavaju fakultete. S koljena na koljeno se prenosi anegdota vezana za jednog našeg zajebanta, koji je u mrklom mraku Stambolčićkog hodnika (za vrijeme jedne od restrikcija) spremao Anatomiju, a pauze posle pređena dva pitanja popunjavao gutljajima domaće rakije. Njegov slučaj i nije toliko čudan, koliko su bili čudni njegovi cimeri koji su u istom tom hodniku igrali žmire. Inače, lik je završio fakultet u roku i danas je gospodin čovek. 

Sreća u nesreći svih Fočaka koji su studentovali po Palama je porijeklo čovjeka koji je obavljao funkciju upravnika svih domova. Njegovom zaslugom, malo ko od naših je bio u obavezi da plaća neki privatni smještaj. Fočak je bio i Dekan DIF-a, tako da se SD Stambolčić u kojem su difovci stacionirani komotno mogao zvati i "Mala Foča". Nije mi jasno, a mislim i da se naučno ne može objasniti - kako se taj dom nije pretvorio u pepeo, već i dan danas služi svojoj svrsi. Kad smo već kod danas, treba napomenuti da trenutna univerzitetska infrastuktura ipak zadovoljava neke najminimalnije standarde albanskih sveučilišta. Što opet znači da je savremenim generacijama Fočaka dosta lakše završiti faks.

Zaključak: Fočaci su uvijek bili glavni po Palama i to će ti reći svaki student  koji je gore sticao svoje akademsko zvanje.

 

U prestonicu se znalo putovati i po nekoliko dana. U "nakrivo busu" bivšeg Srbinjeprevoza, bez grijanja i klima uređaja, koji je pri naletu na najmanju rupu emitovao oblak prašine, ko u diskoteci kad puste paru. Prava je rijetkost bila stići u Beograd bez svraćanja u pit stop radi promjene točka, tankanja goriva, zamjene ležajeva, ispravljanja poluosovine ili kupovine svježe pečene prasetine. Al se zato cugalo cijelim putem i bilo je super!

Kad izađeš takav napaćen iz autobusa i ugledaš svjetla velikog grada, nimalo se ne razlikuješ od cigana koji pere šajbu na raskrsnici Kneza Miloša i Takovske. Nije ni čudo što su nas Beograđani gledali ispod oka i plašili malu djecu sa "Eto Bosanca!"

Pošto si preko Mitrića završio mjesto u trokrevetnoj sobi SD Patris (svugdje nas ima i mnogo smo jaki), ili iskeširo buržujsku platu svojih roditelja za privatni smještaj, mogao si polako da počneš sa građenjem svoje akademske karijere i snova o životu dostojnom jednog intelektualca. To jest, mogao si da počneš da učiš i pohađaš predavanja. Dobro, nije isto kad kažeš "učenje" i "snovi", ali to mu ga dođe to. Ma deprimiraš se u sekundi, iskreno da ti kažem. Stoga, bilo je i onih koji su (najblaže rečeno) zapostavili sticanje akademskih zvanja i prepustili se porocima Beograda, dilovanju soba na raspodjelama, preprodajom abonentskih knjižica pomoću kojih si jeo u menzi, ispijanju piva u marketu pred domom i guljenju fudbala na Soni Plejstejšn uređajima. Dakle, ponašali se u skladu sa fočanskim propisima. 

Najjači naš klan je vazda vladao u već pomenutom Patrisu. Logično, jer je upravnik bio Fočak. Jedan Leskovčanin, brucoš, mi je pričao da su on i njegovi zemljaci zamišljali Foču kao grad od nekih 400 - 500 hiljada stanovnika, koliko smo dominirali u tom domu, u svakom mogućem pogledu. U Patris si u svako doba dana ili noći mog'o da dođeš, dekintiran i bez krova nad glavom, gdje bi te po automatizmu prihvatio neko od naših i obezbjedio ti sobu, bonove za menzu i pivo. Na kolko god o'š dana, ol inkluziv! Lično mi je, kao brucošu, izašao u susret jedan stariji sugrađanin, kojem tu uslugu nikad neću zaboraviti.

Uticajni smo bili i u SD Penezić, gdje je jedan Fočak dugo vršio funkciju predsjednika udruženja studenata, a među viđenijima smo bili u SD Karaburma, gdje je najbolji brico bio naš čo'ek, a biznis sa sendvičima i čokoladama njegovao jedan Miljevac. U ogromnom Studenjaku, logično, nismo ni mogli doći do izražaja jer je Studenjak grad sa populacijom od pe-šes hiljada ljudi. Ostaće zabilježeno da je jedna od tetkica u menzi Studenjaka bila rodom sa Čelebića i da je svojim zemljacima uvijek rezervisala najveći komad bečke šnicle kad dođu na "liniju".

Na utakmice se redovno išlo zajedno, što na JNA, što na Marakanu, iako ruku na srce nikad nismo imali ni zastavu, ni transparent. Tipično fočanski.

Danas i na Beogradskom univerzitetu duvaju novi vjetrovi, začinjeni Bolonjskom deklaracijom i ostalim glupostima. Mitrić je i dalje na funkciji, ali nas je osjetnije manje nego prije. Beograd je nekako sve dalji, a život u metropoli sve skuplji. Blago onima koji mogu da studiraju tamo, zavidim vam samo tako!

 

U Banja Luku idu samo najhrabriji. Kako drugačije okarakterisati ljude, koji smognu snagu da tamo upišu fakultete, u dalekom gradu sa kojim nas ne povezuje direktna autobuska linija?! Ili stopiraj, ili presjedaj u nekoliko različitih prevoznih sredstava i trpi prozivke pijanih navijača Želja koji svakih pet minuta pritišću ručku za stop, ili se vozi bolničkim sanitetom ako ti neko radi u bolnici (zajedno sa srčanim bolesnikom, nekoliko studentskih paketa i bocom za kisik). Nadamo se da će se izgradnjom trebinjskog aerodroma konačno ublažiti muke na putešestviju fočanskih studenata do BL-a.

Pošto na cijeloj Planeti ne postoji grad u kojem nismo na nekom istaknutom položaju, tako je i u Banjaluci, uvijek na usluzi Fočacima bio Neđo Đević. Čuveni novinar i publicista, laf nad lafčinama! Ako ti ne naštela lakša pitanja kod Rajka Kuzmanovića, onda ti sigurno može srediti mjesto u domu. Ma duša od čovjeka! 

Kažu da se tokom nedeljnog popodneva Gospodska ulica i danas ori od povika "Đe si braaaaaale" "Jaaaaašooooo" "Pomuuuuzi me" i slično. Divota jedna i jako lijepa slika o zajedništvu i ispoljavanju lokal-patriotskih manira, složićete se.

 

Oni što odu na stranu, pa posle mjesec dana počnu pričati ekavski ili koristiti izraz "hlače", napišu na Fejsbuku da su iz mjesta u kojem privremeno studiraju možda i nisu vrijedni pomena. Međutim, potrebno je skrenuti pažnju fočanske javnosti i na takve izrode, kako se slučajevi otuđivanja ne bi ponavljali u budućnosti. To su ti, brale, prodane duše. Zajebavaj ih!

 

Eto tako. Smara me, iskreno da ti kažem, pisanje o Novom Sadu, Kragujevcu, Trebinju, Podgorici, Jejlu i Kembridžu. A pravo da ti kažem, odužiće mi se tekst. A znaš da današnja omladina ne čita dugačke tekstove koji nemaju za temu seks u kući Velikog brata, i Elitne odrede. Zato,  napiši sam(a) nešto u komentaru, ako si bila (bio) tamo, pa me dopuni.

 

O studentima Sinergije, Aperiona, Prometeja, Gabusa i Dositeje - nekom drugom prilikom.

 

Autor: Haver

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas612
Juče707
Ove sedmice2033
Ovog mjeseca13968
Ukupno1208707
sreda, 23 avgust 2017 23:13

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 39 gostiju i nema prijavljenih članova