LEKCIJE IZ LOKAL–PATRIOTIZMA (XVIII DIO) - USTIKOLINA

Što je Kosovo za Srbiju, to je Ustikolina i ustikoljanski kraj za Foču. Dejtonskim sporazumom oteta teritorija opštine Foča, samo je privremeno otrgnut dio naše zemlje i jednog dana ćemo opet neomatano teferičiti o Trojčindanu! Do tada, ne škodi pročitati nešto o ovoj svetoj fočanskoj zemlji.

 

Legenda kaže da su prvi Fočaci živjeli upravo u Ustikolini. O tome nam svjedoče brojni stećci, na području Prešjeke, Previle, Jabuke, Nekopa i Stoca kojih tuda ima više nego u svim ostalim fočanskim zemljama zajedno. Stećci, kao jedna vrsta vojničkih grobalja, nam govore, ne samo da je ustikoljanski kraj naseljen od davnina - već da su se ovuda od vajkada vodile neke borbe i živjelo ludo i brzo. Prvom polovinom srednjeg vijeka, ovim krajevima je vladala vlastelinska porodica Pavlovića, koja je usput, gospodarila i područjima današnjeg Dobruna, Višegrada, Goražda, Pala, Romanije, Jahorine...

Dolaskom Turaka u 15. vijeku, dolaze i najbizarnije legende. Neki vele da se prvi upad Turaka na srednjovijekovno bosansko tle desio upravo pokraj Ustikoline - na Cvilinu, te da je Sultan prvi put prešao Drinu 1463. godine, nizvodno od mjesta gdje se ona spaja sa Kolinom. No, ne bijaše mu lako pregaziti, voda bila duboka, matica ga nosila u pičku materinu, pogibe pola bataljona! Tu se zadesi nakav Kujundžić iz sela Ligati, pokaza Sultanu đe mu je najplići gaz i ovaj nekako prevede vojsku. U znak zahvalnosti, pokloni mu dosta zemlje, zlata, alkohola i vutre. Predanje, takođe, kaže da su Kujundžići štekali tozla nekoliko vijekova, sve dok ga izvijesni Risto ne sakri pred naletom neke od brojnih vojski u žbunje orahovih mlađaka. Risto pogibe, a zlato osta zagubljeno. Kada su njegovi praunuci prodali ogromno orahovo stablo nekom Dubrovčaninu za dukat, ni slutili nisu da se u njegovom širokom deblu nastalom združivanjem više manjih mlađaka krije ogromno bogatstvo. U Dubrovniku su se silno obradovali prilikom  rezanja debla, cugalo se po Stradunu deset dana, a to smo im naplatili tek 1992. godine, prilikom bombardovanja Starog grada.

 

Za vrijeme Turaka, u rejonu sela Nekopi - na lokalitetu Bunja Glavica, kopala se željezna ruda. I danas, kad se popenješ na Bunju Glavicu i udariš jače nogom o zemlju - čuje se odijek kroz dubinu tla. Kao da je šuplje, daleko bilo. U istom periodu, podno planine Stolac su se nalazili bogati pašnjaci na kojima su se napasala i bila su mužena najbolja domaćinska grla stoke. Sve odatle, pa do Ustikoline, drvenim koritima je teklo mlijeko, odakle se dalje transportovalo i prodavalo. Koliko je ta legenda istinita, ne znamo, ali je izvijesno da se spuštajući niz Stolac i dan danas mogu uočiti nekakvi kanali, oivičeni kamenjem, koji vode nizbrdo ka Utikolini.

Selo Jabuka je poznato po jednom izvorištu mineralne vode, na kojem su se vijekovima napajali oni koje muči reuma, išijas, migrena i potencija. Nikada dovoljno istraženo, pomenuto izvorište ima sve uslove za izgradnju banjsko - rekretaivnog centra. Nadamo se da će, po povratku ove svete zemlje fočanskoj nahiji, lokalne vlasti imati sluha za tu fenomenalnu ideju.

Uopšte gledano, pitka voda koja izvire u ovim krajevima je daleko najkvalitetnija od svih voda koje izviru u Foči i okolini. Ljudi koji su ovdje nekada živjeli su ko od šale slavili stote rođendane, a nijedna od savremenih bolesti im nije bila poznata. 

 

Planine Stolac i Borovac, sa po nekih 1500 metara nadmorske visine i veoma blagim, pitomim padinama su raj za planinara - pripravnika, kome njihovo osvajanje može predstavljati dobar trening za neka ozbiljnija penjanja. Borovac je nastavak mnogo poznatije Jahorine i da nema mina posijanih u prethodnom ratu bio bi, po ugledu na Jahorinu, idealno mjesto za takmičenja u "spustu" i "super dži-u".

Iako izrazito planinski, ovaj kraj je bio dobrano nasijan žitom, a svaki domaćin je imao svoj vlastiti mlin - vodenicu. Podno sela Kreća, u Rijeci (ljudi sa sela svaki veći potok zovu "Rijeka", a livade oko njega "Luke") se i danas mogu uočiti ostaci mnogobrojnih drvenih mlinova koji su sve do unazad dvadesetak godina radili i proizvodili najfinije brašno od ječma, zobi i pšenice. U momentu dok ovo čitaš, jedan od tih mlinova je vjerovatno zaposjednut od strane međeda. Nažalost, nema više nikoga ko bi mlio žito.

I inače, cijeli taj kraj i ogromni broj sela koji su nekad vrvili od života danas predstavlja jednu veliku pustinju. Devedes' pete su svi pobjegli, na mjestima gdje su nekad bile kuće sada su samo razvaline, putevi su zarasli,a divljači je na sve strane. Minska polja su dodatna okolnost koja otežava obilazak i ovo područje se vjerovatno nikada ni neće razminirati.

 

Za kraj, šta drugo reći, do:  "DOGODINE U USTIKOLINI (Žešču, Krećima, Mravljači, Nekopima, Ligatima, Mutevelićima, Bunčićima, Vučinićima, Previli, Bogovićima, Milotini, Stojkovićima, Jabuci...)!"

 

 

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas479
Juče714
Ove sedmice3840
Ovog mjeseca14398
Ukupno1175305
nedelja, 25 jun 2017 21:10

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 23 gostiju i nema prijavljenih članova