LEKCIJE IZ LOKAL–PATRIOTIZMA (III DIO)

Svaki Fočak koji drži do sebe prati naše sportiste i navija za njih. Nisi nikad bio na stadionu kad igra Sutjeska? Ne znaš kakva je atmosfera u dvorani dok deremo Bratunac u basketu? Nemaš pojma kako dobre ribe nastupaju za OK Maglić? Prvi put čuješ da nam je stoni tenis najtrofejniji sport? Sa tobom nešto nije u redu. Posavjetuj se sa psihologom, šta da ti kažem.

Da pređem na stvar. Zabrinjavajuće djeluje podatak, da neki pripadnici fočanske omladine nikad u životu nisu čuli za čuveni fudbalski dvomeč, odigran između Sutjeske i Željezničara,  u okviru baraža za popunu Prve fudbalske lige Republike Srpske, te 1996. godine. Teško je tako važan događaj za fočansku istoriju opisati u nekom kraćem tekstu. Nimalo ne pretjerujem, ako kažem da bi se i cijeli roman mogao napisati o jednoj generaciji fenomenalnih fudbalera koji su po završetku nesretnog rata prvi zaigrali fuce na "Stadionu pod Ćerezlukom", o atmosferi i zanosu koji su te sezone vladali u gradu, o jedinstvu svih ljudi koji su živjeli za Sutjesku. A svi smo te godine živjeli za nju. Jednu jedinu. Disali ko jedan. Radovali se i crnjačili kad izgubi. Sva sreća, pa su rijetko gubili.

U prvim godinama posle rata, najnormalnija pojava na tribini je bio čovjek sa automatskom puškom i litrom rakije pored sebe - koji svaki gol proslavlja dugim rafalima, ali i služi da opomene sudije. Iako takve "opomene" nisu ni bile potrebne, s obzirom na svu virtuoznost koju su posjedovali Zlaja, Pipa, Vuka, Romi, Osa, Šaks, Krca, pokojni Bajo, Đole, Vele, Sima, Fleki, Stašo, Siniša, Rade i Mladen - predvođeni svojim trenerom, čuvenim Zekom. Ali, prisustvo naoružane osobe je bio uobičajen dekor. Ako to nekako i svariš, najnormalnije će ti zvučati priča o fudbalerima čajničke Stakorine, koji su na utakmice dolazili vojnim kamionom - "Stopedesetkom". Mi smo, naravno, bili gospoda. Vozili smo se plavim "Dubravinim" autobusom. Iz tog perioda datira i sada već čuvena anegdota, po kojoj je nekog golmana u Kalinoviku ujela zmija u toku utakmice, linije po terenu su ocrtavane piljevinom, u navijačku opremu je spadala i kocka "Trotila" (vrsta eksploziva), a "bod u gostima" se dešavao jednom u pet kola. Fudbaler iz Rudog, koji se okreće ka tribini, pokazuje širokom auditorijumu svoje genitalije i urliče ko Java iz Marti Misterije... Luda vremena, jebiga. Kol’ko god se činila turobnim, bilo je neke romantike koja se riječima ne može ni opisati i koju ti, realno, ne možeš ni shvatiti.

Uglavnom, dobar se fudbal igrao u Foči, te, sada već davne, '96-e. Cijelim tokom prvenstva smo flertovali sa prvim mjestom koje bi nas direktno odvelo u Prvu ligu, za razliku od druge pozicije koja je obezbjeđivala baraž utakmicu protiv predzadnjeg iz prvoligaškog karavana. Stadion je na SVAKOJ utakmici bio pun, što možda i ne čudi, s obzirom na sadržajnost tadašnjeg kulturno-sportskog života. Međutim, takva privrženost svom klubu i gradu i jedinstvo svih generacija koje su dolazile da navijaju je fenomen kojim bi se mogli pozabaviti i neki umniji ljudi. Valjda sociolozi, šta ja znam.

Odlasci na gostovanja i raznorazna snalaženja da bi se u poratnim godinama, lišenim svakog oblika organizovanog javnog prevoza, prebacio do Bileće, Nevesinja, Čajniča ili Sarajeva su posebna priča. Ni meni, dan danas, nije jasno kako smo tada uspjevali da, recimo, odemo u Čajniče, ispraznimo stadion od lokalnog življa i kompletno ga popunimo našim ljudima, svi u jednom glasu se deremo od početka do kraja tekme i pobijedimo, tri kola do kraja prvenstva. Da se naježiš. Ili, kroz dugačko Nevesinjsko polje - piči kolona naših automobila, oivičena sa dva autobusa. U jednom od njih, na njenom čelu, su fudbaleri, a na kraju kolone, još jedna "Dubrava" pretrpana najprobranijom fočanskom jalijom i manguparijom. Upravo zbog prekoračenja broja putnika u tom poslednjem autobusu, mislim i da se zakasnilo na utakmicu. Stari autobus se jedva kotrlj'o, a fudbaleri nisu htjeli nikuda bez svojih Havera. 

Završili smo kao drugi. Predstojio je dvomeč sa Željom (u to vrijeme, postojala je i srpska verzija sarajevskog Željezničara, koji je svoje utakmice igrao u Lukavici), predzadnjom ekipom iz Prve lige. Uvodni meč se igrao kod njih, na nakom rošavom stadionu na vrh brda, uz koje stara Dubrava, naravno, nije mogla da se popne. Dva puna autobusa i ko zna koliko putničkih auomobila, napunjenih Haverima, su taj dan pohrlili u Sarajevo. I nisu nas baš nešto domaćinski dočekali tamo. Em su nas hinjski zasuli kamenčinama (bilo je dosta povrijeđenih), em nas pobijediše 2:1. Scenario, kao stvoren za bitku epskih razmjera koje se ne bi postidio ni Leonida. Revanš je mogao da počne...

Bila je srijeda. Ili subota? Ko će ga znati. Uglavnom, prelijep proljećnji dan, ptičice cvrkuću, kristalno plavo nebo i Ivica Peter na razglasu. Po mojim klinačkim procjenama, oko tri hiljade ljudi na stadionu. Ni za vrijeme Partizanskih olimpijada, Foča nije zapamtila toliko interesovanje za jedan sportski događaj. Navijanje smo pripremali danima unazad. Pozamašna količina dimnih bombi, "zaplijenjenih" u vojnoj kasarni i na desetine bubnjeva napravljenih od kanti za kreč su garantovali spektakl. Imali smo i neke improvizovane baklje, takođe dio vojne opreme, koje su pravile svjetlost identičnu onoj koju stvaraju "bengalke", ali je njihova mana bila što su djelovale samo pet sekundi. No, opremili smo se njihovim velikim brojem i komotno su mogle gorjeti tokom cijele utakmice, bez prestanka. U svoj toj gunguli, ne vjerujem da je iko na stadionu primjetio kako se Ivicin razglas napaja strujom iz akumulatora Đerinog plavog Juga, parkiranom tik uz teren.

I svi smo očekivali neku minimalnu pobjedu, koja bi nas uz onaj gol u gostima vinula do druženja sa najelitnijim timovima. Ali, ne lezi vraže. Momci u plavo-bijelom su odigrali ubjedljivo najgore poluvrijeme u cijeloj sezoni. Pjesma koja se orila iz BUKVALNO svakog grla je donijela kontra-efekat, a pritisak javnosti i brojne neprespavane noći u danima pred tekmu (što zbog treme, što zbog boemskog života naših idola) su nam donijeli rezultat od 1:3, posle prvih 45 minuta! Ljudi su bijesni napuštali koloseum, neki su i plakali, a blago teleći pogledi sutjeskinih majstora su naslućivali katastrofu. Sve se srušilo. Za samo 45 minuta, cijela sezona i jedna divna priča su bile upropaštene... Daleko poznati Goran Obrenović – Tufo plače i glavom „ulubljuje“ fiću „kod Hajduka“... Živa istina... 

Ipak, Bog je imao drugi plan. Vjerovatno mu je bilo dosadno, pa se malo šprdao sa nama, gledajući utakmicu uz kokice i pivo. Da li zbog nekog Zekinog motivacionog govora prožetog najfinijim emocijama, momci su zaigrali na vanzemaljski način. Da su se te godine sportisti masovno odavali čarima dopinga, kao što to čine danas, prvo što bi čovjek pomislio je da su ih na poluvremenu posjetili Asteriks i Obeliks, te ih počastili svojim čarobnim napitkom. Oni su letjeli po terenu, nošeni navijanjem preostalih navijača. I, kao u najjefitnijem holivudskom blokbasteru, desio se preokret. Izjednačili smo već posle desetak minuta drugog dijela, a narod je počeo da se vraća na stadion. Kada smo poveli, opet je bio dupke pun. Kažu da se huk kod svakog Sutjeskinog gola mogao čuti i na Brodu, a bilo ih je ukupno sedam. Jeste, na kraju smo pobijedili rezultatom od 7:3. Došlo iz dvojke u keca. Pošto nam je tada najbliža kladionica bila ona Viljem Hil u Londonu, mala je vjerovatnoća da je rezultat bio namješten. Neki sarajevski fudbaleri su se i krstili, gledajući tu simbiozu publike i igrača na terenu, a njihov trener je, navodno, izjavio da mu je krivo što nije rođen u Foči.

Narod napaćen ratom se prvi put istinski obradovao. Sve muke koje su nosile devedesete godine su devalvirale igrama Sustjeske tokom te jedne sezone i ovim "finalom" protiv Željeznirara. Momci, hvala vam za jedan nezaboravan period djetinjstva, koji mi niko nikada neće moći oduzeti!

Autor: Haver

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas161
Juče844
Ove sedmice3659
Ovog mjeseca9393
Ukupno1281622
nedelja, 17 decembar 2017 07:26

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 124 gostiju i nema prijavljenih članova