TAMNA STRANA MJESECA - LEKCIJE IZ OBLASTI MUZIKE (VI DIO)

Pošto sam ovaj put htio pisati o nekom drugačijem muzičkom štihu, a tu mi je prvi na um pao nenadmašivi Toma Zdravković, shvatio sam da će biti bolje da kao poklon čitaocima donesem ovaj visokokvalitetni uradak fenomenalnog Miljenka Jergovića koji je to napisao ovako (p.s. slijedeće redove obavezno čitati u prisustvu najbližeg alkoholnog derivata).

 

 

 

"Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati,
piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i
imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i
posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao
domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti
je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe
reći kako imaš stila.

To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš
svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo
Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i
moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica.
Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan
osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u
kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu
muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u
književnosti.

Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio
bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o
Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj
život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma
Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane
narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske
zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s
arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih
narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom
postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva,
da je Tomina.

Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske
nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari
ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog
kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom
proleterskom propadanju. On je svu večer mezio šljivu, baš je onako -
mezio, jer nikada ne vidjeh čovjeka koji bi bio u stanju pola deci
piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti
čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od
karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi.

Ja sam u to doba pio samo kolu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam
čist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne
povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene načine
Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom očaja i stalnom
sviješću da bi se svake nesreće jednom trebao riješiti.

Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao
ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome,
onako kako čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto
vino vodom blaži. Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega
stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod
kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je
ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara,
doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači,
iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva.
Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i
Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.

Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad
je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo
jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju
karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači,
kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith
Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio
opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku
na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati
ni s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala
bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od
njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog
nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom
ću se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih,
ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga priča, ali
jednom sporednom Tuđmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s
lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumirućeg
bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte nalazio u
Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima Srba,
Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti.

Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao:
Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih
stolova i naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na
kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i
tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i riječi, dizao
pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred
najzagađenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da
ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i
okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao
da zaista ima kome pjevati.

Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz
maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o
onome što nam se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu
ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra,
uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po
tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću, kojem nisu ni trebala pitanja da
bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u
jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog zagađenja
zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada mogao
vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju
Tomine pjesme i dva udaljena groba."

MILJENKO JERGOVIĆ

 

Autor: Nemanja

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas152
Juče576
Ove sedmice2963
Ovog mjeseca13491
Ukupno1245752
petak, 20 oktobar 2017 08:48

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 30 gostiju i nema prijavljenih članova