I ZA LJUBAV TREBAJU PARE!?

Onaj ko je rekao da jedino za ljubav ne trebaju pare, očigledno nikada nije bio sa tom svojom ljubavi. Za svakog od nas ljubav je nešto neprikosnoveno, jedino što se ne može kupiti. No da li je to tako i u praksi?

Recimo da ste iz iole normalne porodice, dogurali ste do pubertetskog doba, osjećate da ste na vrhuncu života dok iskušavate raznovrsne promjene na svom tijelu – sve vam raste, samo samopouzdanje opada. A zašto? Zato što nemate para!

Šansa da ste se rodili u kokuz porodici sličnoj Pantićevoj iz Tijesne kože je 99%. Po prvi put sada shvatate da vam za sve trebaju pare. Čak i za nešto najplemenitije na svijetu – ljubav.

Već odavno šmekate drugaricu iz razreda, a ona vam daje obećavajuće znake, ali uzalud. Vi svo to vrijeme u džepu okrećete marku koju ste dobili za užinu jer znate da vam ona neće biti dovoljna da platite pića. Na kraju nakon više dana gladovanja skupite dovoljno za izlazak. Odvažno pozivate svoju drugaricu na revandevu, jer petak u džepu vam pruža samopouzdanje kao da vam je Bil Gejts ćaća, a opet se tiho molite u sebi da ne naruči neki skupi energetski napitak. Srećom i ona je još uvijek dijete kao i vi pa se stvari razvijaju povoljno – dovoljni su joj samo vaši poljupci.

No vremenom kako ljubav raste, rastu i prohtjevi, a sa njima i vaši zahtjevi za veći džeparac, ili da se ogrebete o dekinu penziju, te da ugrabite bilo kakvu dnevnicu. A sve to radite naravno samo zbog nje. Sa svakim poklonom ona vas sve više voli, a uvijek će naglasiti kako ništa niste trebali kupovati. Dok se ti praviš da ti je to sitnica, kriješ ruke pune žuljeva iza leđa jer si pomagao komšiji drva cijepati za bijednog cenera.

Poslije višegodišnje patnje sa srednjoškolskim ljubavima odlaziš napokon na fakultet (recimo neki svjetskog glasa kao onaj na Palama) gdje si po prvi put finansijski samostalan.

Starci ti davaju po 300 KM mjesečno od svoje crkavice, a ti sav cvjetaš, nikad nisi imao toliku sopstvenu lovu odjednom, kupuješ odmah sve što ti padne na pamet. Ali uskoro imaš opet problem – curu, tj. trošak.

Od prvog poljupca sa njom u sebi brzinski preračunavaš da bi ti i Tesla pozavidio: imam 300 KM, 90 platim dom, 40 za karte i dopunu, 100 za bar jedan obrok dnevno, 60 za pića – i ne ostane ti ni da knjige iskopiraš. A da i ne govorim da se svi ti troškovi udvostruče kad nađeš curu, a dopune utrostruče. Svaki račun plaćaš ti, jer naravno gdje će Balkanac da dozvoli da mu žensko plati piće. Dok te ona uvijek gleda telećim pogledom sa primjesom ovčije tuge kao da je to tvoja Bogom dana dužnost. No to joj ne smeta da na svakom sastanku pominje ravnopravnost polova, što naravno ne znači da će ona plaćati, nego da ćeš ako je oženiš sam sebi kuvati, no nadaš se da će ti bar prati, ta neće te valjda pustiti prljavog u narod da je flekaš.

No niko nije ni rekao da je studentski život lak, potrudiš se, izganjaš opštinsku stipendiju, starci se malo više isprse, obilaziš rodbinu kao Jehovini svjedoci ne bi li ti se ko smilovao, pišeš izvanjoj tetki u Njemačkoj kako ti nedostaje, a nikad je nisi ni upoznao, i pregura se nekako do diplomskog. E tad tek počinje povuci - potegni.

Vraćaš se kući do svog prvog posla koji ćeš dobiti ako imaš sreće posle bar još jedne Olimpijade. Para nemaš jer ne radiš, starci ti ne daju jer ne studiraš, vraćaš se ponovo na nivo pubertetlije. Jedan dan ćeš na kafu, drugi preskačeš, da bi uštedio, treći ćeš u kladionicu da ako šta zbodeš. No veće su ti šanse da zbodeš gonoreju ili sifilis, jer nemaš para pa možeš samo ganjati neke koje traže striktno samo tjelesno zadovoljstvo, kondomi su za tebe naravno nepotreban luksuz, pa si ga nadrljao. Dok ,,poštene,, djevojke bježe od tebe ko đavo od krsta, jer njima treba prvo materijalna sigurnost!? Sad tek shvatam poslovicu: NAJEFTINIJE ŽENE SU KURVE!

No recimo da pronađeš neku ,,poštenu,, djevojku, a došlo vrijeme da se skrasiš. Kako? S kojim parama? Ako je dovedeš svojima u kuću tu bi odma Treći svjetski rat počeo i ubrzo bi fasovao katil-ferman od sopstvene žene koja bi se odmah sa tvojom majkom zakačila, a kuća bi ti postala zgarište.

Preostaje ti samo da čekaš posao (kao oni što su čekali Godoa), koji će ti doći taman kada popustiš sa živcima, i ide ženidba.

Pripreme za svadbu ti prođu u teškim kalkulacijama, izeš ti dijafantove jednačine pored računice kako da na svadbi ostaneš dobar. Dolaziš do spasonosnog rješenja ove jednačine sa 200 nepoznatih za koju bi trebao dobiti i Nobelovu nagradu: zvaćeš petog rođaka iz Njemačke, izvanju babu tvoga komšije iz Holandije, bogatu poznanicu svoje mame... dok ćeš omiljenu tetku iskulirati jer nije ,,dobrostojeća’’.

Oči ti sjaje dok gledaš silne koverte, nesvjestan da kad dobiješ prvo dijete to ti neće trajati ni godinu dana. O drugom djetetu i ne pomišljaš – no šta ćeš, omaklo se. Odmah ti žena prebacuje kako je to samo tvoja krivica, kao da ona nije ni bila tu. Uskoro se to prenese na priče o vasektomiji na čiji pomen štrecaš kao da ti pištoljem prijete. E nećeš brale mene sjeckat, i još da ti platim, nema šanse.

I tako vam se čitav život svodi na neko plaćanje. Pitam ja vas: gdje je tu iskrena ljubav? Kakva je to ljubav kada stalno zavisi od novca? Kada vam je uzaludno zalaganje emocijama bez materijalnog? Ima li iskrene ljubavi u nama?

Sa vjerom da će nauka pronaći razmnožavanje putem diobe, ostavljam vas da razmislite o ovim pitanjima.

Autor: Vuk Petrović Aškraba

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas264
Juče600
Ove sedmice864
Ovog mjeseca15321
Ukupno1176228
utorak, 27 jun 2017 10:57

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 81 gostiju i nema prijavljenih članova