PRIJEKOM ČARŠIJOM

Prijeka čaršija u Foči nije specifična po mirisu loja od ćevapa, burekdžinicama, finim zanatima i velikom broju ljudi koji kroz nju prolaze. Ona je, danas, posebna isključivo po tome što podjseća na nekadašnji intenzivni život ovog grada.

 

U dugačkom redu dućana od kojih su mnogi odavno zamandaljeni, zapazio sam nisku čaršijsku mehanu sa prozorima koji se pružaju cijelom njenom visinom. Unutra, za metalnim stolom, sjedili su stariji ljudi. Činlo se da su penzioneri. Pred njima su stajale pivske flaše, limena pepeljara i razbacan špil karata. Sa tavanice je padao izdišući snop svjetlosti, snažan tek toliko da oslika oblake dima svuda oko njih. Dok sam posmatrao gestikulaciju, žar sa kojim govore i pokrete rukama nisam bio siguran da li raspravljaju o presudama Haškog tribunala ili kritikuju Milorada Dodika. Možda su govorili o niskim penzijama a možda su se samo sporečkali u igri. Bog zna.

Šest sati. Sa desne strane sokaka odzvonila je sahat kula Mehmed-paše Kukavice. Ova vitka građevina od starinski tesane, nemalterisane cigle, ispod šatorastog krova od ćeramide gdje su ostavljena četiri prozora, vijekovima čuva sat, najstariji u Bosni. Kažu da sa tog mjesta, doduše sa kratkim prekidima, kuca od davne 1758. godine a do tad je kucao u odajama Dulejman-bega i njegovih nasljednika. Na svakih pola sata sa vrha „stare dame“ otme se kratak zvuk zvona, neobično tih i tup ispod same kule, a dovoljno bučan i oštar u ostatku grada.

Na par koraka dalje, nalazi se karavan-saraj istog vezira. Fočaci ga zovu Veliki han. Godinama je ostavljen na milost i nemilost vremenu, razapet između očekivanja vlasti i besparice čovjeka koji ga je nekada kupio. Prilično je propao. Krovna konstrukcija se srušila u unutrašnjost a svuda okolo su skele na kojima je istaknuto upozorenje da je objekat u ruševnom stanju. Izgrađen je 1758. godine, kad i kula. Prvobitno su ga koristili namjernici za prenoćište, trgovinu i odmor zaprege. Krajem prošlog vijeka uz velike promjene na fasadi i unutrašnjosti, pretvoren je u čaršijski hotel, potom u diskoteku, na kraju se, evo, i srušio. Tipična naša priča.

 

Preko puta karavan-saraja, iznad drvene ograde kojom su opasani, naziru se ostaci zidova džamije opet istog vezira, Mehmed-paše Kukavice. Džamija je oštećena u otadžbinskom ratu a njena obnova se priprema već dvadeset godina. Kroz većma trule parmake može se vidjeti veliki plato odnosno stari harem, sa raštrkanim mezaristanom bez neke naročite ljepote.

Ovaj komadić naše zemlje kao kroz gustu paučinu daje obris onog starog života prožetog duhovnošću, čestitom trgovinom ali i stoljetnom šutnjom ovog mučenog naroda koji je dao i Mehmed-pašu Kukavicu. Postoje neki pisani izvori po kojima je Mehmed rođen u porodici pravoslavnog sveštenika sa Luća nadomak Tjentišta. Kada je u osvajačkim pohodima stigao u Bosnu, na Luću je prepoznao svoju majku a u znak sjećanja na ubijenog oca, izgradio je malu crkvu, očuvanu do današnjeg dana, posvećenu Uspeniju Presvete Bogorodice.

Dok vrijeme neumorno gazi te polako ali sigurno zatire tragove prošlog i otvara vidike onog budućeg, Prijekom čaršijom kao da odzvanjaju stihovi pjesnika iz sva tri vremena:

„Gledam kroz okna dućanska zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?!“

Izvor: Frontal.SRB (RS)

Autor: Vukašin Beatović

 

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas707
Juče477
Ove sedmice707
Ovog mjeseca12642
Ukupno1207381
ponedeljak, 21 avgust 2017 23:26

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 34 gostiju i nema prijavljenih članova