SRPSKI JEZIK I DANAŠNJA (NE)PISMENOST

Jezik je najvažnije sredstvo komuniciranja i osnova je cjelokupnog razvoja kulture i civilizacije. Svako od nas bi trebalo da bude upućen u osnovna pravila svoga jezika, da ih usavršavamo, njegujemo, poštujemo, jer je pismenost suštinska odlika svakog obrazovanog građanina.

U današnjem vremenu promjena, stanje u srpskom jeziku nije baš na zadovoljavajućem nivou. Srpski jezik postepeno gubi bitku pod pritiskom sve moćnijih država koje polako uspostavljaju ekonomsku, političku, a prije svega kulturnu hegemoniju i nameću nove standarde, propise, forme izražavanja, obrasce ponašanja. Na djelu su univerzalni procesi globalizacije, akulturacije, koji dodatno prijete očuvanju srpskog jezika i našeg nacionalnog identiteta.

Kad je riječ o obrazovanju u našoj državi, činjenica je da se ono ne sprovodi na adekvatan način. Nije nikakva novost da je više od polovine državljana nepismeno, svi smo svjedoci toga. Neosporna činjenica je da živimo u državi koja ne posvećuje dovoljno pažnje obrazovanju, kulturi, već se sve svodi na sporove oko različitih ideologija, interesa moćnika i elite. A kultura i jezik se stavljaju u drugi plan, tačnije, zanemaruju se.

 

Škola je osnovni faktor čovjekove socijalizacije, učenja, usvajanja vrijednosti, normi, standarda. Ako malo dublje analiziramo školski program, uvidjećemo da on zahtijeva mnogo popravki i promjena. Naime, previše pažnje se posvećuje književnosti, a gramatika se zanemaruje. To za rezultat stvara nepismene ljude.

Ko je za to odgovoran? Da li su to nastavnici koji možda nisu dovoljno kvalifikovani za taj posao pa izbjegavaju predavanja posvećena gramatici,  ili naša država koja nije uređena na najbolji način?

 

Istina je da se gramatici ne posvećuje dovoljno pažnje, a učenici i ne iskazuju želju da je uče, jer je, kako kažu, dosadna. Pa i ko bi danas učio gramatiku, kad je dostupno mnogo zanimljivijih stvari, poput interneta!

Sve to prati pojedinca i u daljem obrazovanju, pa naprimjer, kod diplomskih radova studenata, profesori srpskoga jezika uočavaju mnoge, neki kažu, čak i neoprostive greške. Ono u čemu se najviše griješi svakako jeste u upotrebi glagola, glasovnim promjenama, zamjeni ''jata''.

Druga polovina 20. vijeka ostala je upamćena po razvoju informatičke tehnologije. Naravno, trebali bismo uzeti u obzir pozitivne strane toga, ali i negativne. Sa svakim napretkom u tehnologiji, naše pismo je gubilo.Zahvaljujući pojavi mobilnih telefona, kompjutera, brojnih izuma,  komunikacija je mnogo bolja, ali su informisanost i pismenost na veoma niskom nivou.

 

Danas većina mladih ljudi  formira svoj jezik čitajući žutu štampu, tabloide, raznorazne sajtove, a ne čitajući odgovarajuću literaturu. Lako i bez kritičke distance prihvataju ono što im se ''servira''. Mladi danas skoro i ne čitaju knjige, ne obogaćuju svoj vokabular i ne trude se da poboljšaju svoj način izražavanja.

Mediji masovnog komuniciranja, umjesto da promovišu i artikulišu interese svih građana, postaju lovci na brojne senzacije, u potrazi su za trivijalnim informacijama, koje su prosto ''napad'' na ljudsku inteligenciju. Svakodnevno smo izloženi različitim medijskim sadržajima, čitamo, slušamo brojna ogrešenja o norme srpskog standardnog jezika.Nastupilo  je doba u kome se svako može nazivati novinarom. Oni koji su zaposleni u medijima, često nisu dovoljno kvalifikovani za taj posao, niti su dovoljno pismeni, pa to dovodi do usvajanja onoga što nam se prezentuje preko sredstava informisanja. Mnogi mediji nemaju lektora, a tamo gdje ih ima, urednici vrlo često zanemaruju njihove riječi i rade onako kako oni misle da je ispravno.

 

Prilikom angažovanja novinara, više se ne vodi računa o njihovoj dikciji, artikulaciji, jezičkoj kulturi, sposobnostima..U medijima su zaposleni oni koji nemaju odgovarajuće obrazovanje, stručnost, elementarnu pismenost.

Prosto se zapitamo kako je moguće da u institucijama koje bi trebalo da doprinose obrazovanju, informisanosti, mogu biti osobe koje nisu podobne za bilo kakvo objašnjavanje, a ponajmanje ne za rad u medijima, koji je jako odgovoran posao. Opšte je poznato da ljudi dobijaju posao na televiziji ili radiju po principu rodbinskih veza, a ne na osnovu poznavanja jezika i sposobnosti.

Savremeni načini komunikacije, a pogotovo oni putem društvenih mreža, doprinijeli su uništavanju pismenosti, prvenstveno zbog upotrebe brojnih žargona i skraćenica. Dominacija stranih izraza je očigledna ne samo u svakodnevnom govoru, već i u stručnom izražavanju.

Američki model kulture kao da je postao mjerilo kojeg se treba pridržavati. Svakodnevno se izmišljaju nove riječi čime se naš jezik neminovno osiromašuje (a neki bi rekli i obogaćuje).

Sve to dovodi do mijenjanja našeg jezika i pisma u korist tuđih jezika. Iako su danas ćirilica i latinica dva ravnopravna pisma kod Srba, ipak je ćirilica suštinsko svojstvo našeg nacionalnog i vjerskog bića. Srbi su narod koji već hiljadu godina ima svoje ćirilično pismo. U cijeloj istoriji, podvrgavani su raznim pritiscima od strane velikih sila, sa ciljem da odustanu svoga pisma. I pored najsurovijih pritisaka kojima su bili izloženi, Srbi su čuvali, njegovali ćirilicu i prenosili je na svoje potomstvo. Danas skoro da i ne možemo vidjeti neki ćirilični natpis na ulicama. Ćirilica predstavlja nešto što je ''zastarjelo'', a latinica je ''moderna'', baš kao i upotreba stranih riječi. I na taj način, srpski narod postepeno gubi svoj identitet.

Ako ''Na mladima svijet ostaje'', šta nas očekuje u budućnosti? Za uništavanje jezika svi smo na neki način odgovorni, ne samo država i mediji. Ponašamo se neodgovorno prema svome jeziku i uopšte se ne trudimo da doprinesemo njegovom očuvanju, već potpadamo pod uticaj raznih kultura, prije svega američke. Ne uviđamo negativne strane procesa globalizacije, ne odnosimo se kritički prema raznim vrstama propagande, manipulacije našom sviješću. Kao da ne želimo da prihvatimo činjenicu da gubimo svoj jezik? Dopuštamo da nam drugi diktiraju norme, propisuju pravila, standarde, ne trudeći se da se odbranimo.

Jezik je najvažniji način sporazumijevanja, građenja identiteta, faktor socijalizacije i kulturne integracije društvenih grupa koji nas prati od rođenja do smrti. Izgleda da smo zaboravili da je jezik  suštinska odlika svakog naroda. Ako ne uspijemo sačuvati  svoj jezik i pismo, nećemo ni sačuvati sebe. Istina je da je za to potrebno mnogo truda, neophodno je da se da se cjelokupni sistem promijeni iz korijena.

''Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i poštujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo ga, umnožavamo i ukrašavamo, dotle živi narod: može se među sobom razumijevati i umno sjedinjavati; ne preliva se u drugi, ne propada.'' Vuk Stefanović Karadžić

 

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas264
Juče600
Ove sedmice864
Ovog mjeseca15321
Ukupno1176228
utorak, 27 jun 2017 10:59

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 103 gostiju i nema prijavljenih članova