DIREKTORICE KOJE MIJENJAJU SHVATANJE OBRAZOVANJA

Direktor - titula koja uliva strahopoštovanje. Mnoge ljude i promijeni, rijetki ostaju isti. Još je manje onih koji se za vrijeme svog mandata usude napraviti korak više i pokušaju preokrenuti dotadašnji sistem rada i unaprijediti ga. Ove dvije dame se nisu plašile. One nisu zaboravile da su bile mlade i slijedile su svoju viziju. I upravo njihovom zaslugom, sve češće od djece možete čuti kako jedva čekaju ponedeljak da ponovo idu u školu ili obdanište. Dvije mlade i ambiciozne žene koje su unijele pozitivne promjene u vaspitno – obrazovni sistem u Foči. Jelena Čančar, direktorica OŠ „Sveti Sava“ i Slađana Vladičić, direktorica JU Dječiji vrtić „Čika Jova Zmaj“.

Prijatna kafa u Konobi „Zlatna Dunja“ i priča je nekako krenula sama da teče. Prvo pitanje koje se samo nametnulo – da li je trebalo mnogo hrabrosti i smjelosti da se u maloj sredini kakva je Foča odustane od sistema rada starog nekoliko decenija i priča pokuša preokrenuti u jednom novom i pozitivnom smijeru, prilagođenom 21. vijeku u kome živimo?

- Naravno da je trebalo i hrabrosti i smjelosti, prije svega da se preuzme velika odgovornost koju sam posao nosi,a posebno ako želite da uvedete neke promjene i krenete u jednom drugačijem, ali sasvim sigurno, pozitivnom smjeru – počela je Slađana Vladičić, na šta se nadovezala Jelena Čančar:

- Poznata je činjenica da svaka promjena i novina plaši većinu ljudi ali to je potpuno normalno. Sa druge strane svaki čovjek u sebi nosi i potencijal da na tu promjenu  reaguje  pozitivno, ali da bi se to postiglo zaista je potrebno puno strpljenja, vremena, energije, hrabrosti, ali i puno ljubavi prema poslu koji se radi. Ponosna sam na činjenicu da se u školi “Sveti Sava” sve veći broj nastavnika odlučuje da u nastavi koristiti savremena nastavna sredstva koja smo u posljednje dvije - tri  godine nabavili kroz učešće u projektima.

Sa strane djeluje da ste najveći akcenat stavili na razvoj kreativnosti kod djece. Povučemo li paralelu sa obdaništem kada smo mi bili djeca i sada, današnjim mališanima je na raspolaganju dosta raznovrsniji sadržaj, koji im omogućava da pored socijalizacije, svoj duh i kreativnost razvijaju na dosta bolji i kvalitetniji način.

- Ono na čemu se , zaista, posebno insistira jeste razvoj kreativnosti koja je veoma bitna. Bitna je jer podstiče dijete na razmišljanje, na stvaranje, na originalnost i njen razvoj počinje od najranijeg uzrasta. Svako dijete uči postati kreativno, i  zato je veoma  važno da dobije dovoljno prilika. Temelj razvoja svake vještine - pa tako i kreativnosti, je motivacija i zato je veoma bitno motivisati  i zainteresovati dijete, a potom ga podsticati i ohrabrivati u svakom njegovom koraku. Odgovornost i zadatak vaspitača je da se svako dijete u vrtiću osjeća dobro i zadovoljno, sretno i zabavljeno, da uči na razne načine i ono što ga zanima, da im boravak bude zaista lijep i  zanimljiv. U skladu sa tim obogatili smo sadržaje koje nudimo djeci. Tu je folklor, školica engleskog jezika i mali hor. Pored svakodnevnih aktivnosti organizuju se i brojne manifestacije, priredbe, radionice... – sa ponosom priča Slađana Vladičić

Podstaknuti na kreativnost, naučeni obavezi i onom što vole pod nadzorom ljubaznih vaspitača i direktorice obdaništa, djeca stižu u osnovnu školu. I tada se obično javlja doza straha prema direktoru, učiteljima, nastavnicima. Jelena Čančar, prema pričama svojih đaka, važi za autoritet koji je uvijek dostupan na pravi način. Djeca se,  kako kažu, u njenom prisustvu ne osjećaju stegnuto i uplašeno. Kako je došla do toga?

- Odnos koji nastojim izgraditi sa djecom danas kao direktor škole ne razlikuje se puno od onog koji sam sa njima imala kao nastavnik. Ja svakako ne želim da budem neko koga se učenici plaše i nikada svoj autoritet među đacima nisam željela  zasnivati  na strahu ili moći jačeg i starijeg. Naprotiv, smatram da takav odnos šteti  u vaspitavanju djece i da nedodirljivost odraslih i njihov pokušaj da odrede jasne granice šta djeca smiju da ih pitaju ili do koje granice bliskosti smiju da dođu (i da preko toga ne smije da se pređe),  u stvari dovodi do velikih problema u komunikaciji. Nastojim da budem prisutna u svim aktivnostima i da pokažem djeci da mi je zaista stalo do njih i njihove budućnosti i oni to prepoznaju.  Najveća mi je nagrada kada mi srednjoškolci, naši bivši učenici, pokucaju na vrata i porazgovaramo kao pravi drugari na razne teme. Bude tu i kritika, bude  i smijeha, ali ti susreti mi daju snagu i vjeru da Foča, ali i svijet uopšte, može biti bolje mjesto za život – kaže Jelena Čančar.

Opet ćemo se, htjeli ili ne htjeli, morati vratiti na kreativnost. Uspjeli ste da je podstaknete kod djece od najmlađeg pa do onog srednjeg uzrasta. Koji pristup ste koristile da uspijete u jednoj ni malo lakoj misiiji – osmjeliti djecu da na pravi način iskažu ideje kojih imaju u izobilju?

- Jako je bitno da dijete kaže ono šta voli, šta želi, šta misli- to su smjernice koje velikim dijelom utiču na organizaciju rada i u kojima se kriju i načini i metode rada. Bitno je  da kod djeteta izgradimo samopouzdanje. Upravo, samopouzdanje kod djeteta zavisi od toga šta mu govorite i kako sa njim postupate. Da bismo mu povećali samopouzdanje, potrebno mu je omogućiti da osjeti kako je ono zaista značajna osoba. Što se više  uključimo u aktivnosti djece, više ćemo razumjeti njihove jake strane i slabosti, te ćemo tako imati više prilika da im pružimo emocionalnu podršku, ohrabrenje i putokaz za ispravno postupanje. Ja čvrsto vjerujem da mladi ljudi mogu i treba da mjenjaju svijet i da takvi ljudi žive u našem gradu, ali da se problem krije, upravo, u nedostatku samopouzdanja i nedostatku hrabrosti da se preuzme odgovornost i napravi prvi korak – mišljenje je Slađane, a od njega se mnogo ne razlikuje ni Jelenino:

- Nastojimo djeci organizovati  aktivnosti gdje će ispoljiti svoju kreativnost, u procesu smo osnivanja učeničke zadruge gdje ćemo pokušati razvijati kod djece želju za radom, pomoći im da shvate da se radom ipak može postići puno toga. Cilj mi je da đake podstaknemo da sanjaju i da stvaraju viziju života. Ništa gore od odrasle osobe koja ubija dječije snove i ne da im da ispolje svoj potencijal. Puni ih negativnom energijom koju nosi sa sobom i na samom početku njihovog životnog puta im “ubije” volju da se bore, da sanjaju i da istraju na svojim snovima. Zato ja često kažem da mi prosvjetni radnici imamo misiju koja je mnogo iznad same profesije, a često toga nismo svjesni. Mi možemo da mijenjemo svijet učeći djecu da je to moguće i  da svakom djetetu damo podjednaku šansu .

Ono što je vaša najveća prednost u ovom poslu je čini se to što niste zaboravile da ste bile mlade. Razumijevanje svakog doba i godina koje sa sobom nose određena ponašanja, stremljenja, želje – već je pola uspjeha u komunikaciji sa djecom. Oni sve više počinju da gledaju na život pravim očima, punim vjere, nade, optimizma.

- Kako kažu stihovi: „U djetetu se čovjek rađa, u čovjeku se dijete krije, od snova njihova je građa, i ništa jače od njih nije“ – ovdje je mnogo toga rečeno.Tu se krije ta pokretačka snaga, taj mladalački duh. U svim  aspektima nastojim da budem otvorena i spremna za saradnju  kako sa djecom tako i sa kolegama, roditeljima, saradnicima i svima drugima. Djeca me ne doživljavaju kao nekog „strašnog  direktora“ koga treba da se boje. Naprotiv- mi smo pravi drugari i ne prođe dan da ne dobijem neki crtež, da mi ne odrecituju neku novu pjesmicu koju su naučili, da me ne pozovu da vidim šta su napravili i slično – pravi je drug direktorica Slađana.

Biti na čelu jedne vaspitno – obrazovne ustanove u maloj sredini, u današnje vrijeme je veliki teret i obaveza. Ne tako rijetko, ako nešto krene po zlu, porodica često zna okriviti vrtić ili školu za određene propuste u razvoju djeteta. Veliki broj očiju uprt je u vas, kako je nositi se sa tom velikom obavezom?

- Od porodice sve polazi, ali ipak i škola ima ogromnu ulogu. Tvrdim da se u školi mnoge stvari mogu popraviti do određenog nivoa ako je porodica zakazala. Najgora varijanta je ta priča ko je kriv i međusobno okrivljivanje porodice i škole ako postoje problemi u ponašanju djeteta. Krivac  je najmanje važan, važno je prepoznati problem i nalaziti rješenja da se on prevaziđe. To će se najlakše desiti uz punu saradnju kuće i škole– jasna je Jelena.

- Biti na čelu ustanove kao što je dječiji vrtić nije nimalo lako, posebno ako shvatite koliku odgovornost preuzimate od momenta dolaska na tu poziciju. Živimo u vremenu u kojem se porodica , nekako, sve više oslobađa vaspitne uloge i odgovornost prebacuju na vrtiće, školu i slično. Ne smijemo zaboraviti da su  roditelji  djetetovi prvi učitelji, potom vaspitači, pa dalje učitelji, nastavnici i tako redom. Ako imamo u vidu tu hijerarhiju onda je činjenica da prvo roditelji utiču na razvoj ličnosti djeteta i zato kažemo da dosta toga, zaista,polazi iz kuće. Vaspitači su na drugom mjestu i predstavljaju veoma važnu kariku. Zato mi nastojimo da organizujemo što više radionica i aktivnosti kako bi roditelji i vaspitači izgradili jedan dobar partnerski odnos – složila se i Slađana.

Gospođa Vladičić je profesorica razredne nastave, dok je gopođa Čančar profesor engleskog jezika. Pored svih titula koje imaju u poslu, one su prije svega majke – obje po jednog dječaka i jedne djevojčice. Ne možemo, a da ih ne upitamo i da li su strožije prema svojim ili mališanima sa kojima rade?

- Mislim da nisam strožija prema svojoj djeci, možda malo  - uz osmijeh je rekla Slađana. - Naprotiv, oni su ti koji daju snagu kada posustanete, oni vam „pune baterije“ kada ste na izmaku snage.

A Jelena?

- Ponekad se trudim da “treniram strogoću”, ali mislim da nisam nešto pretjerano stroga majka. Odprilike kao i u školi - znam  biti i popustljiva pa se uplašim da li je to dobro za dijete. Nekako uvijek mislim da puno ljubavi ne može da škodi, ako mu se istovremeno daje šansa da razvija svoju ličnost, da se uči samostalnosti, da izražava svoju kreativnost. Moja kuća je često radionica u kojoj se sjecka,boji,stvara….

Saradnja JU vrtića “Čika Jova Zmaj” i OŠ “Sveti Sava” i više nego dobra. Tome svakako doprinosi i to što su direktorice približno istih godina i prijateljice i – van posla.

- Imali smo nekoliko zajedničkih aktivnosti i nastojimo da ih imamo što više. Nadopunjavanje idejama i vizijama je kod nas „kontinuiran proces“, jer naša obaveza je da život djece u ovom gradu učinimo što ljepšim i boljim , svaka u svom domenu. Te aktivnosti su veoma slične, samo je potrebno prilagoditi ih uzrastu djece. Vrijeme koje provodimo zajedno i poslije radnog vremena-opet se,uglavnom, svodi na priču o djeci, poslu ,o obavezama , planovima, aktivnostima... Jelena je moja bezrezervna podrška u svakom momentu i neko na koga se uvijek mogu osloniti – puna je riječi hvale na Jelenin račun Slađana, dok sa druge strane Čančareva kaže:

- Prijateljstvo je  došlo zbog uzajamne podrške u poslu i prepoznavanju zajedničke vizije kada je obrazovanje u pitanju. Mislim da bez sličnih pogleda na svijet nema ni prijateljstva. Ja ne bih, iskreno, mogla da se družim sa ljudima koji su puni negativne energije, koji samo “kukaju” i ništa im ne valja, a pri tom ništa ne preduzimaju da nešto promijene. Tako da mi svaki dan razmjenjujemo neke ideje, razmišljamo, sanjamo, maštamo, baš kao i djeca…

Mladost, vedrina, ideje, optimizam, kreativnost  zrače iz ove dvije uspješne dame. Kada su već takve, nije ni čudo što podrže svaku akciju Omladinskog pokreta.

- Ne mogu da vjerujem da uopšte ima neko ko ne podržava ono što vi radite u OP. Ako se osvrnemo unazad nekoliko godina, u Foči je omladina bila neprimjetna.  Sada se ipak čuje taj glas mladih, a i mogu da se vide konkretne stvari koje su nastale iz vaših ideja. Po pravilu, uvijek najviše kritikuju oni koji nisu spremni da preduzmu konkretne korake i oni koji uvijek čekaju da neko drugi uradi nešto za njih. Zato vam ovom prilikom čestitam što promovišete pozitivne stvari i ideje, a uspjeh neće izostati jer se uspjeh,  kada se bavite djecom i omladinom,često ne vidi na površini kao što se vidi kada se bavite, npr. građevinskim poslom. Vi utičete na generacije koje moraju stvarati bolje sutra i imati vjere. Ako ne vjerujemo da može biti  bolje,zašto onda uopšte živimo?– u svom stilu se pita Jelena.

- Onog momenta kada sam osjetila  pozitivnu energiju koja dolazi od osoba okupljenih u OP – od tog momenta ta organizacija ima moju bezrezervnu podršku. U pokretu se nalaze i neki moji  bivši učenici i ono što je nabitnije – širi se pozitivna energija i pozitivne ideje . Ne držite se samo priče - već svoje ideje pretvarate u djela. Čvrsto vjerujem da će i odgovorni ljudi ovoga grada prepoznati vaš rad i pružiti vam maksimalnu podršku – nada se Slađana.

Kada se sastanu tri žene, priča može da teče do u nedogled. Ali, da ne bi baš sve ispričali ovog puta – za kraj ovog prvog razgovora, ostavili smo još jedno pitanje. Koja je poruka ove dvije uspješne, mlade žene mladima Foče, među kojima je veliki broj onih koji sjede skrštenih ruku i kukaju nad svojom sudbinom?

- Evo ja ću sada prva, pošto sam već uglavnom u prethodnom pitanju i rekla većinu onoga što želim da poručim. Sami stvaramo ambijent u kojem ćemo živjeti i niko nije kriv nego mi sami ako nismo zadovoljni. Treba naći načine da se stvari mijenjaju  i ma koliko teško bilo - vjerovati i raditi na tome da svijet učinimo boljim mjestom za život. Ne možemo tako lako uticati na cijeli sistem i na neke “velike stvari”, ali to nas ne sprječava da svaki dan uradimo neku malu, pozitivnu promjenu. Jer veliki broj malih promjena već čini veliku razliku – poruka je omladini Foče od Jelene Čančar.

- Vjerujem da će doći vrijeme  kada će se mladi ljudi  doživljavati kao resurs a ne kao problem. Oni su nosioci promjena, ali bez razvijanja samopoštovanja i poštovanja drugih nema ni pozitivnih promjena. Nije bitno gdje ste rođeni – bitno je ono čemu  težite, način na koji organizujete svoje vrijeme. Veoma je bitno da osobe s kojima se družite šire pozitivnu energiju – sa druge strane, za kraj od Slađane Vladičić.

Mnogo toga još ima da se kaže, ali za ovaj put je bilo dovoljno. Iako im je elokvencija na nivou, ostavimo da djela, radionice, sekcije  i predstave koje će organizovati i u budućnosti sada malo govore umjesto njih. One su živi dokaz da promjene nisu nemoguće i da vjera, optimizam, trud i upornost mogu poboljšati život – kako sebi, tako i drugima. Puni pozitivnih vibracija, završavamo kafu i ovu priču. Do neke sledeće…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas152
Juče576
Ove sedmice2963
Ovog mjeseca13491
Ukupno1245752
petak, 20 oktobar 2017 08:50

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 38 gostiju i nema prijavljenih članova