OD FUDBALSKOG DEFANZIVCA DO KOŠARKAŠKOG BISERA

Na terenu ne možete da ga ne primijetite. I da ga ne gledate kako igra, u oči upada dečko izrazito svijetle puti i plave boje kose. Djeluje mirno, povučeno. Ali, kada utakmica krene i kada popularni Žućo uzme loptu, sve ostalo pada u drugi plan. Od onog mirnog dečka, na parketu se pretvara u energičnog borca, odgovornog organizatora, sjajnog šutera. On je jedan od najvećih talenata koje je Sutjeskina škola košarke izbacila. Naš srebrni junior i član prvog tima – Dejan Radović.

 

Priču nije bilo teško početi. Iako će tek u julu proslaviti punoljetstvo, možemo reći da Dejan do sada ima bogatu karijeru – i to ne samo košarkašku. Odatle smo i krenuli.

- Prije nego što sam se oprobao pod obručima, trenirao sam fudbal pet godina. Igrao sam na poziciji lijevog beka i dobro mi je išlo. Ma, mi Radovići smo izgleda talentovani za sve sportove, u svakom nas ima – kroz osmijeh je počeo priču Dejan.

Fudbalska lopta zamijenjena je košarkaškom. Šta je presudilo da naš sagovornik promijeni sport?

- Čitavo moje tadašnje društvo iz Ćerezluka treniralo je košarku, samo ja fudbal. Kada su oni bili na treningu, ja sam bio kući, ja sam trenirao dok su oni zajedno bili napolju. Nekako su me spontano nagovorili da odem sa njima u salu. S obzirom da smo od jutra do večeri vani igrali basketa, nije mi bilo teško da se snađem. Odmah sam vidio da mi košarka leži, volio sam je. I sada sam tu.

Četiri godine u Sutjesci u pionirskoj i kadetskoj selekciji. Pod budnim okom trenera Milenka Ivanovića, Dejan se učio prvim košarkaškim koracima. Od fudbalskog defanzivca, Radović je stasavao u organizatora igre pod obručima. I to ne ma kakvog.

- Sa 15 godina odigrao sam jednu polusezonu za prvi tim. U tom periodu nastupio sam i za kadetsku reprezentaciju BiH. Neki od trenera su me primijetili i pozvali da dođem u Bosnu na probu. Zadovoljio sam apetite tamošnjih stručnjaka i preselio se u Sarajevo. Godina i po u glavnom gradu BiH, u klubu koji dosta ulaže u rad sa mlađim kategorijama. Trenirali smo dva puta dnevno, dosta smo putovali, učestvovali na brojnim turnirima u zemlji i inostranstvu. Među juniorima Bosne dosta sam napredovao. Drugačije je kada konstantno imate jake mečeve, odlične sparing partnere, gdje naučeno na treninzima najbolje sprovedete u djelo.

Jedno od najdražih priznanja za Radovića je kako sam kaže titula najboljeg igrača na Memorijalnom turniru Haris Brkić prošle godine u dresu Bosne.

- Bio sam MVP i to u konkurenciji najboljih vršnjaka iz Partizana, Borca iz Čačka, podgoričke Budućnosti. U finalu Bosna je slavila nad „crno-belima“, a ja sam postigao 24 poena. To je ono što ću dugo pamtiti.

Kako je bilo dječaku od 15 godina da se odvoji od porodice i sam snađe u velikom gradu?

- Moram priznati da mama nije bila za to da idem u Sarajevo. Smatrala je da sam dosta mlad da bi otišao od kuće. Međutim, tata i ja smo presudili. Smatrali smo da odlazak u Bosnu može biti značajan za moju košarkašku karijeru i dalji napredak. Tako se ispostavilo. Živio sam sa drugom iz Zvornika koji je došao prije mene godinu dana i koji se u tom trenutku već adaptirao. Uz njega mi je bilo dosta lakše. Išao sam tamo i u školu. Lijep period koga ću se rado sjećati.

Zimus je uslijedio povratak u Sutjesku.

- Vratio sam se u Foču zbog loše situacije u klubu i nepoštovanja nekih stavki iz ugovora od strane Bosne.

Dejan je odmah registrovan za naš prvi tim. Nakon dvije godine, iskusniji i spremniji, ponovo među svojima.

- Od kada se bavim košarkom, najveću tremu sam imao prvi meč u Foči zimus. Mislim da smo igrali protiv Bratunca. Puna dvorana, poslije dvije godine ponovo tvoj narod, tvoji sugrađani... Neopisivo. Inače, momci su me odlično prihvatili, većina njih je bila tu i kada sam prvi put zaigrao za prvi tim. Zadovoljan sam svojim igrama u plej – ofu. Ali ostaje donekle žal što trener nije imao više povjerenja u mene tokom sezone, mislim da sam mogao još dosta da pružim.

Ono što nije imao priliku da pokaže među prvim timom, Radović je na najbolji način pokazao u juniorskoj selekciji. Najbolji igrač i strijalac Sutjeske na finalnom turniru u Bijeljini. Dva finala za njega ove sezone i oba – bez pehara.

- Okitili smo se srebrom, ali  za nas je ono zlatnog sjaja. Napravili smo istorijski uspjeh kada su u pitanju mlađe kategorije Sutjeske. Iako je bilo malo tuge što i pored dva odigrana finala nisam stigao do titule ni sa jednim timom, idemo dalje. Biće sledeće sezone.

Radio je sa mnogo trenera, ali samo jednog je htio da spomene.

- Moj prvi trener i čovjek koji me je naučio osnovama košarkaške igre. Njemu dugujem najviše. Milenko, hvala ti.

I dok je igrao basket  ispred kuće sa drugarima iz Ćerezluka, ko je bio prvi Dejanov uzor?

- Kao klinci svi smo se „ložili“ na Kobija Brajanta. Sada pratim i volim igru Dimitrisa Diamantidisa.

Sa kim od dosadašnjih saigrača se Radović u igri najbolje razumio?

- Najviše sam volio igrati sa Darkom Kalajdžićem u mlađim kategorijama. Osjećali smo se nekako, bez mnogo riječi. Dovoljno je bilo da se pogledamo da znamo šta i kako trebamo odigrati.

Pozicija plejmejkera nosi sa sobom veliku odgovornost.

- Taj sam. Svjestan sam jako dobro šta znači biti organizator igre, moraš igrati i glavom. Razmišljati u sekundi. Trener je na klupi, a plejmejker na terenu.

Šta je, po Dejanovom mišljenju, njegovo najjače oružje u igri?

- Napad, kontranapad, prodor. Dobar osjećaj za asistenciju. Bar se meni tako čini.

A gdje je Radović najslabiji?

- Na klupi – kroz osmijeh je odgovorio. – Ne mogu da sjedim, ubija me kad meč moram posmatrati, kada nisam u igri.

Na terenu energičan, gladan pobijeda, a u privatnom životu ?

- Flegman. Sve mi je ravno do mora.

Šta Dejan najviše voli da radi u slobodno vrijeme?

- Imam jako malo slobodnog vremena. Škola i treninzi, nekako uspijevam da uskladim, uz razumijevanje nastavnika. A kada završim sa svim obavezama, volim da šetam. Pratim i fudbal, omiljenu Barselonu.

Jel košarka Dejanova najveća ljubav?

- Jeste velika. Ali ima i veća. Milica – uz osmijeh će Dejan. A za one koji ne znaju, Milica je takođe uspješna sportistkinja, odbojkašica Maglića i potencijalna reprezentativka BiH.

Ono o čemu se nije mnogo pričalo jeste da je Radović odmah po završetku sezone otišao u Beograd i odradio par treninga sa Crvenom Zvezdom. Za kraj – ostaje li Dejan u Sutjesci ili će možda obući „crveno – beli“ dres iduće godine?

- Ništa još ne znam. Ima vremena, moram dobro razmisliti šta je najbolje za mene. Odradio sam sa Zvezdom osam treninga, odigrao i dvije utakmice protiv selekcije Bugarske U20. Vidjećemo.

Dečko koji nikako ne voli da gubi. I koji je savršeno svjestan svojih kvaliteta. Sutjeskino dijete, koje, ruku na srce, obećava najviše. Igrač koji se već oprobao u velikom klubu, košarkaš čije dobre partije ne prolaze nezapaženo i od strane onih najvećih. On je naš – Dejan Radović.

 

 

 

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas117
Juče629
Ove sedmice2764
Ovog mjeseca13322
Ukupno1174229
subota, 24 jun 2017 05:44

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 98 gostiju i nema prijavljenih članova