MILENKO IVANOVIĆ - MLADI USPJEŠNI TRENER IZ FOČE

Milenko Ivanović, mladi trener KK Sutjeska Foča ove sezone pravi odlične rezultate sa svojom ekipom, a da rezultati nisu slučajni uvjerili smo se nakon intervjua sa njim.

-          Kada ste počeli sa trenerskim poslom i kako se javila ta ljubav prema pozivu?

Što se tiče početka trenerske karijere, počeo sam veoma mlad, sa 17 godina. Moj tadašnji trener (u juniorskoj selekciji ) Slavko Marić me je pitao da li bih mogao u slobodno vrijeme da dolazim na njegove treninge pionira, i da mu malo pomognem na treninzima. Naravno to mi je u tom momentu bilo jako interesantno tako da sam prihvatio poziv, pa sam u narednih godinu dana bio pomoćni trener Slavku Mariću kojem dugujem veliku zahvalnost jer je u meni prepoznao nekoga ko bi mogao da se bavi trenerskim poslom i pružio mi šansu da radim sa djecom iako sam tada imao nepunih 17 godina. Mogu da kažem da se u tom periodu (godina dana) rodila ljubav prema trenerskom poslu, i već tada sam znao da ću se kasnije ozbiljno baviti ovim poslom. Nakon godinu dana počeo sam samostalno raditi kao prvi trener u mlađim selekcijama našeg kluba, i evo, danas nakon 13 godina tu sam u klubu.

U to neko vrijeme kad sam počeo da se bavim košarkom, zahvaljujući velikim uspjesima reprezentacije Jugoslavije, košarka je na našim prostorima bila veoma popularan sport, a u tim nekim godinama poslije nesretnog rata lopta je bila jedina igračka koju smo sebi mogli priuštiti u tom teškom vremenu tako da sam još kao dijete provodio mnogo vremena na košarkaškom terenu skidajući poteze i imitirajuci tada velike igrače i idole Majkl Džordana, Dejana Bodirogu, Saleta Đordjevića, Sašu Danilovića i ostale velike igrače tog vremena. Sa 13 godina sam počeo da treniram košarku kod pokojnog trenera Ilije Đurovića koji me je primjetio na časovima fizičkog vaspitanja i usmjerio da počnem trenirati košarku u selekciji koju je on trenirao. Igrao sam na poziciji organizatora igre. Prošao sam sve mlađe selekcije našeg kluba i ubrzo već sa 17 godina pošeo igrati za prvi tim koji se takmičio u drugoj ligi RS. Dana 24.10.2006. godine na prvenstvenoj utakmici protiv ekipe Vlasenice doživio sam tešku povredu koljena od koje nisam uspio da se oporavim na pravi način tako da sam poslije dvije godine, mogu da kazem mučenja sa povredom, odlučio da završim igračku karijeru i 100% se posvjetim trenerskom poslu.

-          Ko vam je trenerski idol i od koga ste najviše učili?

Kao trener mogu da kažem da nemam nekog idola, jako cijenim staru jugoslovensku školu trenera (Aca Nikolic, Svetislav Pešić, Željko Obradović, Duda Ivković i ostali), ali sam se uvijek trudio da izgradim neki svoj način rada i da imam neku svoju filozofiju košarke. Od svakog trenera uzimam ponešto sto mi se sviđa i tako nadograđujem neki svoj stil rada. Moram da kažem da sam mnogo naučio od trenera koji su me trenirali u Foči. Tu prije svega mislim na Slavka Marića i Iliju Đurovića moje prve trenere, kasnije Ljubišu Kovačevića i Mladena Starovića. Takođe mogu da kažem da sam i od igrača sa kojim sam igrao mnogo naučio o košarci a tu prije svega mislim na Žarka Joknića od kojeg sam kao klinac mnogo stvari pokupio i naučio, Gavrila Krnojelca i Ivana Radovića sa kojim i sada sarađujem u prvom timu Sutjeske. Svi oni su zaslužni za neki moj trenerski razvoj i zaista im se evo i ovom prilikom zahvaljujem na svemu što su uradili za mene. Tu je naravno i Davor Lugonjić koji je jedno vrijeme bio trener prvotimaca naše ekipe.

-          Koliko selekcija danas vodite?

Sada trenutno vodim selekcije pionira (2002), juniora (1998) i prvi tim našeg kluba. Od kada sam počeo da se bavim trenerskim poslom mogu da kažem da je kroz neki moj način rada prošlo blizu 200 dječaka od kojih su neki i danas u košarci što u našem klubu tako i u drugim klubovima širom Bosne i Hercegovine.

-          Ima li kod nas talentovane djece?

Trenutno u Foči košarku trenira veliki broj talentovanih igrača koji sigurno predstavljaju budućnost našeg kluba. Posebno bih izdvojio par njih a to su Ostojić Milutin (2002. godište), Savić Đorđe  (1999.  godište), Radović Vladan (2000. godište) i Arsenović Matija (1998. godište). To su klinci za koje sam siguran da će se u narednim godinama i te kako čuti, naravno ukoliko nastave da slušaju i vrijedno treniraju kao i do sada. Pored njih tu još ima mnogo igrača koji imaju veliki potencijal i sa kojima zaista vrijedi raditi.

-          Da li je moguće napraviti neki uspjeh bez igrača sa strane, tj. sa domaćim kadrom?

Apsolutno. Naime, pravilo o zaštićenom godištu gdje igrač ispod 19 godina mora biti na terenu je odlično a mi trenutno imamo 8 od 12 igrača tih godina. To je veoma važno za njih jer dobijaju neophodnu minutažu za razvoj. Mi smo jedna od rijetkih ekipa koje mogu da se pohvale radom sa mlađim selekcijama i u narednih 6-7 godina nećemo imati problema sa kadrom a to su sve naša djeca i nećemo morati da plaćamo silne svote novca za igrače i to je naše najveće bogastvo. Obzirom da vodim i mlađe kategorije, na sebe sam preuzeo odgovornost stvaranja igrača i mislim da u tom pravcu trebaju ići sve ekipe Srpske.

Naš klub je već četiri godine učesnik internacionalnog kampa “Cross over” u Kragujevcu. To je kamp koji organizuje moj veliki prijatelj i kolega Bane Zečević. Mi smo redovni učesnici kampa jer smo prepoznali prije svega jedan kvalitet u radu sa mlađim igračima, takođe kamp nudi i druge zanimljivosti s obzirom na to da je Kragujevac jedan od najljepših gradova u Srbiji. Ima mnogo da se vidi i obiđe, tu su i bazeni i akva parkovi sto je klincima takođe jako zanimljivo. Takođe, pored izvanrednog programa rada na kampu za koji je zadužen profesor Nenad Trunić dosta se pažnje posvećuje edukaciji mladih trenera tako da mogu da kažem da mi boravak na kampu pomaže da unaprijedim svoje znanje i naravno da steknem poznanstva sa kolegama iz raznih djelova svijeta. Sa djecom treba raditi, usmjeravati ih i vaspitavati, i uspjeh je zagarantovan.

U rosteru ove godine imam momke ispod 19 godina sa par iskusnijih igrača a to su Ivan Radović, Goran Bodiroga, Tomislav Milanović, Aleksandar Prodanović i Nemanja Sladoje. Svi moji igrači su prošli mlađe selekcije našeg tima.

-          Koji su Vaši najveći uspjesi kao trenera?

Neki moj najveći trenerski uspjeh, bar ja tako mislim, je to što sam velikom broju dječaka koje sam trenirao uspio da prenesem ljubav prema košarci, da ih usmjerim na pravi put, da iako možda sad nisu u košarci mogu da kažu da sam im pomogao da danas budu normalni i obrazovani momci. Zaista mislim da je to najveći uspjeh mene kao trenera. Što se tiče terena, bilo je mnogo uspjeha a ja se nadam da najveći tek predstoje – završava svoju inspirativnu priču za naš portal, Milenko Ivanović, mladi i uspješni trener fočanske Sutjeske.

Autor: Milan Mandić

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas194
Juče536
Ove sedmice194
Ovog mjeseca5928
Ukupno1278157
ponedeljak, 11 decembar 2017 10:07

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 62 gostiju i nema prijavljenih članova