NACIONALNI PARK SUTJESKA U OČIMA BLOGERKE IZ AMERIKE (FOTO)

Sa engleskog jezika preveo i prilagodio: Mladen Mandić

 

Nacionalni park „Sutjeska“ svake turističke sezone posjeti veliki broj turista i taj se broj iz godine u godinu povećava. Dolaze gosti iz cijele bivše Jugoslavije ali i iz Italije, Švajcarske, Švedske, Slovačke, Češke, Španije.

 

Većina njih, kako su nam rekli turistički vodiči, dolazi sa predrasudama i malim znanjem o najstarijem Nacionalnom parku u državi, ali odlaze zadovoljni i puni utisaka.

 

Mnogi svoje utiske zadrže za sebe i svoje prijatelje ali ne i jedna Amerikanka, blogerka iz Kalifornije, koja putuje svijetom i svoje impresije dijeli sa svima preko bloga koji je počela nedavno da piše.

 

Njeno ime je Larisa, a koristi pseudonim The Blonde Gypsy (op. prev. Plava ciganka). Za sebe kaže da se odlično snalazi u interesantnim i neobičnim situacijama, a kako je ona, tokom svoje posjete, vidjela Nacionalni park „ Sutjesku“ pročitajte u nastavku.

 

RAKIJA I PRAŠUME ZA DORUČAK  U NACIONALNOM PARKU SUTJESKA, BOSNA I HERCEGOVINA

 

Čim sam došla u restoran pored puta nakon obavljenog poziva, moje umorne oči očajnički su skenirale sto sa kafom koju sam naručila istog trenutka kada smo došli. Hvala Bogu da ju je konobarica upravo posluživala. Trebala mi je sva tečna energija prije mog posljednjeg ovogodišnjeg uspona na bosanske planine u Nacionalnom parku Sutjeska.

 

Da li sam htjela šećer sa tim? Ne. Ali bih apsolutno željela čašicu rakije kao što si upravo donijela momcima.

 

Pogledala sam prema kraju stola ka dva blogera iz Kanade i Švajcarske  koja su nam se pridružila i koji su se očito zabavljali sa čajem u rukama, zbog našeg jutarnjeg zahtjeva jer nije bilo ni 10 sati. „Doručak šampiona, a?“ Zapravo doručak, ručak i večera šampiona jarane!

 

Rakija, koja je u osnovi balkansko piće koje se proizvodi fermentacijom različitih vrsta voća, je ozbiljna tradicija na ovim prostorima. Nešto na šta sam se nakon skoro dvije sedmice Via Dinarika puta, više nego navikla, čak i u ranim jutarnjim satima.  Nije baš da me nekad trebaš tjerati da ti se pridružim na piću...

 

Kao čaj u Turskoj, ali opijajuće, rijetko se negdje na Balkanu posebno u planinskim i šumskim predjelima,  desi da ne budeš ponuđen ovim regionalnim duhom, koji u 99.9 odsto  slučajeva proizvodi domaćin, neko u porodici ili komšija. To je najtoplija dobrodošlica, prilično književna, i u isto vrijeme, nikako pozivnica „da se uroljate“. Barem ne ako to ne želite.

 

Ovog konkretnog jutra niko od nas nije želio da se urolja. Krenuli smo put Maglića, najvećeg vrha u Bosni i Hercegovini (2386 metara nadmorske visine / 7828 stopa) koji se nalazi u Nacionalnom parku Sutjeska, najstarijem i vjerovatno najboljem u državi.

Nikad nisam voljela da biram favorite a zabavljala sam se i na drugim mjestima, ali nešto što morate znati o baš ovom Nacionalnom parku jeste da pored toga što je dom Maglića, on takođe ima i vodopad Skakavac, jedan od najvećih u državi, i Perućicu, jednu od posljednjih prašuma u Evropi.

 

Šta je prašuma, možete se zapitati? U osnovi, to je jedan dobar dio šeme koju nazivamo Zemlja. To je „netaknuta“ šuma, jedna od jedinih tački prirode koja nije dotaknuta niti jednom i u kojoj se poštuje pravo stečeno rođenjem, da raste. Bez uplitanja čovjeka, što je tužno rijetko u ovom vremenu. Čak i rjeđe na Balkanu jer se nelegalna sječa šume dešava svo vrijeme.

 

Samo stavite u perspektivu da je procenat prašuma koje se nalaze u Evropi samo 3% od svih koje se nalaze u svijetu.

 

Ali dosta o nauci, da se vratimo toj rakiji...

 

 

Pokazala se kao dobar prijatelj kada smo došli do podnožja Maglića gdje je bilo hladno i snijeg je počeo da pada prilično mnogo. Toliko mnogo da smo jedva mogli da vidimo velikog momka ili da nastavimo malo dalje da probamo da uhvatimo pogled na Crnu Goru koja se nalazi tik sa druge strane.

Ništa strašno, to je bio prvi pošten snijeg u sezoni, na moj posljednji dan na Balkanu prije nego što se vratim u Kaliforniju u kojoj nema zime, tako da nisam nimalo bila razočarana. Ustvari sam bila uzbuđena. Vidite?

Jedna posljednja stvar o Sutjesci  koju bih željela da vam spomenem, prije nego vas ostavim sa nekom seksi balkanskom muzikom za plesanje, je da pored što je za um zbunjujuće prelijepa i pravi ekološki dragulj, to je takođe mjesto gdje se bitan istorijski događaj desio. Možda ste čuli o Bici na Sutjesci, ili pogledali film iz 1973.godine, najskuplji koji je ikada snimljen u Jugoslaviji, u kojoj je Ričard Barton glumio Josipa Broza Tita.

 

Ako niste, sada ste i trebalo bi da se osjećate prosvjetljeno jer je to takođe bitna stvar.  Bitka je jedna od najžešćih i najkrvavijih borbi jugoslovenskih Partizana tokom Drugog svjetskog rata.

 

Počastvovana naravno najbolje kako su Socijalisti u '70-im godinama znali da urade – jednim velikim kamenim spomenikom. Ovaj ogromni spomenik ispod je izgrađen u selu Tjentište i izgleda prilično impresivno. Čak iako ne planirate da imate vanjske aktivnosti dok ste u Bosni, definitivno vrijedi voziti se sat i po od Sarajeva da vidite spomenik i sav nevjerovatni pejzaž tokom puta.

Vanvremenske tardicije, svjež snijeg i odlično društvo u najljepšem okruženju – bio je istinski savršen način da provedem posljednji dan u jednoj od meni omiljenih zemalja. Živjeli za mnoge druge, koje su samo par mjesci daleko...

 

Neko iskustvo sa rakijom, partizanskim spomenicima ili prašiumama koje želite da podijelite? Evo vam pjesmu o rakiji od srpskog benda koju su mi predstavili na žurki u Bugarskoj, neki Makedonci.

 

 

Autor:  Larisa aka The Blonde Gypsy

Tekst  preuzet, a zatim i preveden sa autorizovanog bloga :  The Blonde Gypsy

Prilikom preuzimanja teksta sa portala foca-online.info obavezno navesti ime i prezime prevodioca (Mladen Mandić)

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas351
Juče535
Ove sedmice2434
Ovog mjeseca8168
Ukupno1280397
petak, 15 decembar 2017 14:48

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 19 gostiju i nema prijavljenih članova