RIJEKA TARA


Kanjon Tare, kao jedinstvena pojava po svojoj dubini od 1000, a mjestimično i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Kolorado u SAD. Tara, koja na svom kraju čini sastavnicu Drine, ima tok dug  150 kilometara, a plovna je 95km. Na dijelu toka kroz Nacionalni park “Durmitor”, Tara ima prosječan pad od 3.6 m/km, uslijed čega postoje brojni vodopadi – bukovi i brzaci koji svojom jedinstvenom pojavom upotpunjuju ovaj jedinstveni ambijent.
 

 

 

Čitavim tokom Tara dobija značajne količine vode od brojnih vrela i nekoliko pritoka. Najvažnije pritoke na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke su Vaskovačka rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovića sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara. Od mnoštvo osobenosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Đavolje laŽi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Zbog kvaliteta svoje vode i jedinstvenog eko-sistema, Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom konvencijom.

Flora rijeke Tare je uspjela da sačuva brojne vrste biljnog svijeta koje vode porijeklo još iz daleke prošlosti. I ono što je najinteresantnije, mnoge od ovih vrsta su uspjele da sačuvaju svoja iskonska obilježja karakteristična za daleku prošlost. Osim ovih vrsta, biljni svijet u kanjonu se karakteriše šumama različitih vrsta: cera, jasena, bukve, crnog jasena i breze. Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a među njima posebno mjesto zauzima crni bor. Najinteresantniji oblici crnog bora su oni koji su pričvršceni žilama za golo kamen-liticu i nadneseni nad sami ambis. Najpoznatiji lokalitet, nalazi se u kanjonu, na mjestu zvanom Crna poda. Crna poda su proglašena za strogi prirodni rezervat. Tu su borovi visoki i do 50 metara, a dosežu starost i do 400 godina.

Masivi kanjona pružaju izvanredne uslove za život divokoza. To neposredno susjedstvo planine i kanjona, pruža mogućnost sezonskih kretanja, zimi sa hladnih visina u župske kanjone, a ljeti obratno, iz kanjona prema vrhovima Durmitora. Divokoza je, inače, stanovnik planinskih visina i strmina i lako se kreće po kamenjarima stijenama i planinskim kanjonima. Osim divokoze, kao redovni stanovnici kanjonski prostora javljaju se srna i divlja svinja. Tara je bogata i ribom. U njenom slivu živi pastrmka potočara, mladica, lipljen, klijen, skobalj i dr.

U mjestu Djurdjevića Tara nalazi se veliki most, čija je gradnja počela 1938. a završena 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. Iako sagradjen ljudskom rukom, svojom idealnom linijom koja kad se posmatra iz visine izgleda kao jedna od Tarinih krivina na njenom dugom putu, uklopio se u ovaj prirodni ambijent kao da je i on sam građen moćnim prirodnim uticajima. U toku Drugog svjetskog rata je srušen da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara od Tarinih obala.

Sve ove ljepote i znamenitosti Suze Evrope ne znače nista dok bar jednom ne osjetite hladnoću i ukus čiste vode tarske, dok ne čujete huk njenih brzaka ili uživate u pogledu sa litica njenog kanjona. A kad se sve ili bar dio toga doživi, ostaje se vječno zaljubljen u Taru.

Izvor: Rafting klub "Tara-raft"

 

 

 

Podijeli
comments

Omladinski pokret_FB

Brojač posjeta

Danas184
Juče714
Ove sedmice898
Ovog mjeseca12833
Ukupno1207572
utorak, 22 avgust 2017 07:23

Trenutno posjetilaca

Ko je na mreži: 80 gostiju i nema prijavljenih članova